Moramo sebi jednom priznati da smo cijeloga života omalovažavali misterij života i čudo samog postojanja, jednostavno zato što jako dobro poznajemo odbojnost prema njima. Naše odbijanje da živimo je duboka hipnoza, gotovo totalna zaslijepljenost. Ali opet, nevjerojatno je kako smo sposobni bespogovorno prihvatiti sve na što u tom sljepilu udarimo. I to smatramo životom, a još i ponosno vičemo kako živimo punim plućima!

Ako radimo nešto što ne volimo, na šalteru HEP-a smo na primjer, trpimo otrovne strelice nezadovoljnih korisnika ili imamo opakog šefa, jesmo li preuzeli odgovornost da je u tom trenutku to najbolje za nas? Možda trebamo nešto naučiti iz toga? Vrtimo li svaki dan mrzovoljno i ljutito unutarnji dijalog netrpeljivosti, mržnje, nezadovoljstva zbog te situacije? Zamislite, svakog dana ujutro peremo zube, a strah nam se iz želuca penje po tijelu, hvata nas grč nezadovoljstva dok putujemo prema poslu! Pa to je strašno! Možete li zamisliti koliko negativne energije generira ovakav pristup svaki dan? Puta 365 dana? Zamislite koliko je to vremena dok konačno ne dođe do “ajme meni”? Pa to je čudo energije! Sama ideja da govorimo Volim te takvom poslu, svom karcinomu, besparici, partneru nasilniku jednostavno je neshvatljiva za intelekt:

“Čekaj, pa ne volim to, mrzim to! Želim se toga riješiti!”

Pa kako onda svemu tome reći Volim te, kako izraziti zahvalnost takvomu nečemu? To zapravo i nije baš toliki problem jer, sjetimo se, mi smo itekako govorili “volim te” svemu tome dok smo to stvarali i ravnodušno prihvaćali u naš život.

Jedina razlika između “volim te, mužu, dok promatram kako od ljubavnika postaješ nasilnik”, “volim te, cigaro, što te pušim”, i ovoga sadašnjeg Volim te je u formi – jedan je nevidljiv, iz straha, neodgovoran i iz sjećanja, a drugi je iz odgovornosti i osviještenosti. To je jedina razlika! Zato se moramo pretvarati da volimo, jer (još) ne znamo voljeti iz odgovornosti. Ali postoji prag, energetska granica koju možemo prijeći. Prelazimo je s predanošću i voljom da transformiramo život. Tada Volim te nije laž, nego stvarnost. To je onaj udah prve vode koju moramo povući da bi kasnije sama protekla iz rezervoara u našu kanticu energetskih rezervi. Mi smo primarna pumpa, naš udah je prvi! Do tada smo puhali u crijevo i pravili mjehure tamo negdje. Sada smo preuzeli odgovornost, udahnuli svijest i crpimo energiju iz Izvora.

To je preobražaj. To je Volim te!

Citat iz knjige Ljubav u knjizi