U praksi Ho’oponopona, mi ne možemo (na početku) osjećati zahvalnost i voljenje prema situacijama na koje nailazimo u životu jer to nije ni moguće. To nije volim te mužu/ženo, hvala ti doktore što ste mi spasili život! Ne može ni biti, jer nemamo taj nivo propusnosti, nemamo svjesnost o uzročno posljedičnim vezama koji djeluju u univerzumu. Takva prisutnost je Izvorna, ona je iskonsko znanje, no zatrpana je smećem. Zato se kaže da vršimo čišćenje jer želimo povratiti taj instinkt bezrazložnog (bezuvjetnog) voljenja i zahvalnosti. Volim te i Hvala u Ho’oponoponu su alati, to su čekić i čavao, tipka klavira i prsti, upravljač vozila i ruke. Ono što napravimo s njima je naknadna emocija, osjećanje, štogod! Mislim da je ovo vrlo važno za razumjeti! To su konkretni alati, slično kao što su asane alati u hatha Yogi, mantre u meditaciji (za koje često ne znamo uopće što znače) ili pokreti tijela u Thai Chi-u, koje isto ne razumijemo! Svi oni djeluju evolutivno, počinje se od nule, od neznanja, nerazumijevanja, ali se tokom vremena sve to polako integrira u svijest, u tijelo. Drugim riječima, počinje se živjeti njihova pozadinska energija, nevidljivi sklad i spoznaja. To je stvaranje, kreacija.

Kad koristimo te alate mi propuštamo sjećanja kroz sebe, ne bavimo se njima jer smo ih otpustili preko tih Volim te, Hvala ti. Oni su instrumenti, sredstva pomoću kojih propuštamo programe, nekako nas natjeraju da se ne uplićemo u njih. Kad naiđe situacija ili problem, umjesto da se angažiramo ili razjarimo, te riječi preusmjeravaju programske reakcije, ljutnju i bijes na druge “kanale”. Drukčije rečeno, pomažu nam da ih otpustimo da odu. To je konkretan rad koji kaže problemu: “U redu, odlazi, ne želim se petljati s tobom. Hvala ti i to je sve što mogu reći”. Pritom možemo biti hladniji od špricera . No, kad se s vremenom rasteretimo, kad se oslobodimo optužujućeg bremena okrivljavanja svega oko sebe, pojaviti će se neki osjećaj, neka naklonost, unutarnja radost i mir. To je emocija koja potvrđuje čišćenje, to je onda prisutnost u Sebi i osviještena Ljubav.

Zahvalnost je posljedica, Ljubav je posljedica, oni su već duboko nama, mi ih samo osvještavamo. Oni su naše istinsko biće i svojim djelovanjem mi mu dopuštamo da se izrazi. Međutim, uslijed kaosa, smeća i meteža, ono nema načina da govori, da prihvaća i moramo dati Sebi priliku. Mi, dakle čistimo besmisao o zahvalnosti nakon čega preostane smisao. U početku je to prikriveno, nevidljivo, pa dok radimo na sebi, dok čistimo, to se pomalo i neprimjetno razotkriva, i konačno počinjemo osjećati stvarnu, spontanu Zahvalnost.

Izrazi Volim te ili Hvala ti pojednostavljuju dramu oko njih samih. Volim te nije riječ Božja koja je zagrmila s nebesa, nego ljudska . Ona je sredstvo izražavanja slatke emocije, tako majušna riječ, treba joj jako malo energije, ali iza nje su velike drame. Promotrite razliku: da bismo rekli mužu/ženi, kućnom ljubimcu, djetetu, majci, Volim te, bila je potrebna velika količina energije kako bi se sjećanje tog odnosa razvijalo! Ho’oponopono se ne bavi s tim, jer kao alat, riječ Volim te je mehanizam kojim prilazimo problemima i izmičemo sudaranju s njima, poput jurnjave na auto cesti smrti. Ta riječ ne ulazi u duboki odnos s pojavama u našem životu, samo ih propušta.
Volim te je tako tek majušni šapat u mislima dok ne osvane kao grmljavina s nebesa u svjesnost. 

Budite rasterećeni dok hopsate. Važno je da budete svjesni svojih otpora i pristupate im načinom znanstvenika ili čarobnjaka, ovisno što dominira u vama. Ali svakako neka je prisutna znatiželja i istraživački duh. To je jedini angažman koji treba biti, a sve drugo je guranje kamenja uzbrdo.